Dijaliza

Što je dijaliza?

Bez obzira jeste li sami bolesnik ili u svojoj okolini imate poznanika, znanca ili rođaka koji je uključen u program liječenja dijalizom, ovaj tekst pomoći će Vam saznati osnovne činjenice o liječenju dijalizom.

Uvod

Dijaliza je postupak koji se obavlja na bolesniku kojemu je funkcija bubrega privremeno ili trajno zakazala. Pri tome se iz krvi uklanjaju otpadne tvari i suvišna tekućina, koje inače uklanjaju bubrezi.

Što je potrebno da bi se dijaliza normalno odvijala, na koji način se može odvijati i kako obitelj i okolina mogu pomoći bolesnicima koji se liječe dijalizom saznat ćete na ovoj stranici.

Kako dijaliza može zamijeniti funkciju bubrega?

Bubrezi u našem tijelu imaju ulogu tzv. čistača krvi. Oni odstranjuju štetne tvari koje nastaju razgradnim procesima u tijelu, a imaju funkciju i u regulaciji tjelesne tekućine, ravnoteži elektrolita i održavanju pH krvi. Kad bubrezi ne rade ispravno, otpadne tvari i tekućina zadržavaju se u organizmu i mogu prouzročiti mučninu, povraćanje, anemiju, pospanost, uznemirenost, drhtanje, komu i konačno, ako ne dođe do pravodobnog liječenja, smrt. Dijaliza zamjenjuje, u pravom smislu te riječi, funkciju bubrega.

Osnovni princip dijalize u širem smislu je prolaz molekula iz krvi kroz polupropusnu membranu. Ako krv prolazi kroz polupropusnu membranu izvan tijela, proces se zove hemodijaliza, a ako se izmjena molekula odvija u tijelu preko peritonealne membrane, proces se naziva peritonealna dijaliza.

Aparati za dijalizu

Hemodijaliza se odvija tako da krv prolazi izvan tijela posebnim cjevčicama, pročišćava se,te se zatim pročišćena vraća u tijelo drugim cjevčicama.

U procesu hemodijalize važni su:
- dijalizator,
- aparat za hemodijalizu,
- otopina za hemodijalizu,
- pribor (igle, cjevčice).

Najvažniji dio je dijalizator ili umjetni bubreg koji sadrži polupropusnu membranu u obliku kapilara. Kroz tu membranu prolaze samo molekule određene veličine i voda. Dijalizator je pričvršćen na aparat za dijalizu i mijenja se prilikom svake hemodijalize.

Otopina za dijalizu ili dijalizat je elektrolitska otopina slična plazmi, bez bjelančevina. Otopina održava ravnotežu elektrolita i sudjeluje u procesu pročišćavanja krvi.

Uređaj za dijalizu je aparat koji sadrži crpke koje pripravljaju dijalizat i pumpaju krv što uz održavanje stalne temperature krvi i dijalizata omogućava njihov stalan protok.

Većina bolesnika diljalizira se 3 puta tjedno, a postupak prosječno traje 4 sata.

Krvožilni pristup

Bolesnici koji pristupaju hemodijalizi moraju imati put do krvi za hemodijalizu u obliku arteriovenske fistule, grafta ili katetera. Kod kreiranja fistule kirurg malim zahvatom pod kožom, najčešće na zapešću, spoji arteriju i venu. Ako su krvne žile preslabe da bi se napravila fistula, formira se graft (presadak krvne žile). Kateteri se obično rabe privremeno, ali mogu biti i trajni.

Kad se uspostavi odgovarajući pristup s dva izlaza, bolesnik se spaja na aparat za hemodijalizu. Postavljaju se dvije igle, spojene mekim cjevčicama. Dio koji dolazi iz arterije vodi u aparat, a dio koji izlazi iz aparata vodi u venu.

Peritonealna djaliza

Peritonealna dijaliza koristi peritonalnu membranu ili potrbušnicu (omotač koji prekriva organe u trbuhu) kao polupropusnu membranu za izmjenu molekula te tako služi kao prirodan filter. Mekana silikonska cjevčica (kateter) postavlja se u trbuh, a posebna otopina prilagođena za peritonealnuu dijalizu putuje kroz kateter u trbušnu šupljinu. Otpadne tvari i nakupljena tekućina prelaze iz krvi u tu otopinu te se nakon nekoliko sati ta tekućina iz trbušne šupljine istače i baca. Istakanje tekućine iz trbušne šupljine i zamjena svježom tekućinom naziva se izmjenom. Liječnik određuje koliko izmjena dnevno je potrebno, koliko dugo otopina za dijalizu može ostati u trbušnoj šupljini te vrstu i količinu otopine koja se mora rabiti kod izmjene.

Što je još važno za bolesnike koji se liječe dijalizom?

Sudjelovanje cijelog tima liječnika, medicinskih sestara kao i podrška obitelji važni su za život dijaliziranih bolesnika.

S obzirom da je izlučivanje štetnih tvari i održavanje ravnoteže elektrolita putem bubrega kontinuirani proces, a hemodijaliza se odvija povremeno, treba ograničiti unos tekućine u razmacima između dijaliza.

Također je važno da se bolesnici pridržavaju dijete i slijede upute liječnika koji ih vodi. Općenito, bolesnici moraju biti na visokoproteinskoj dijeti s ograničenim unosom natrija i kalija, a po preporuci liječnika i fosfora. Bolesnici moraju dobivati multivitaminsku nadoknadu, osobito u vodi topljivih vitamina B kompleksa, folne kiseline i C vitamina.

Hormon eritropoetin kojega normalno izlučuju bubrezi, a služi u stvaranju crvenih krvnih stanica, mora se primati pa je to temeljni oblik liječenja anemije u bubrežnom zatajivanju.

Često bolesnici imaju manjak željeza koje onda treba nadoknaditi. Bolesnici na dugotrajnoj dijalizi kao i članovi njihove obitelji stalno su izloženi stresu. Program dijalize koji ohrabruje bolesnika da bude samostalan i nastavlja s prijašnjim aktivnostima najuspješniji je u smanjivanju bolesnikovih psihosocijalnih problema.

Kratka povijest dijalize

Temelji dijalize postavljeni su sredinom 19. stoljeća kad su otkrivena svojstva polupropusne membrane i principi ponašanja tekućina različite osmolarnosti kroz polupropusnu membranu. Godine 1913. na kuniću je primijenjena metoda korodijske membrane pri čemu su se iz krvi kunića uspjeli izolirati salicilati. Membrane su lako pucale i to je bio njihov glavni nedostatak. Godine 1920. primjenjuje se dijaliza na životinjama, a kao membrana služe crijeva raznih životinja. Godine 1923. prvi put se eksperimentira s peritoneumom (potrbušnicom) na psima s odstranjenim bubrezima. Godine 1930. uvode se celofanske membrane koje su vrlo otporne na tlak, a pore su im vrlo slične organskim porama. Godine 1933. uvodi se heparin kao antikoagulans. Do tada su se kao tvari protiv zgrušavanja krvi koristili ekstrakti nekih zmijskih otrova. Godine 1943. nizozemski liječnik Wilhelm Kolff, još za vrijeme okupacije u malom gradu Kempenu, izvodi prvu hemodijalizu i to na 10 bolesnika. U svih je bolesnika zapazio smanjenje razine raspadnih produkata dušika (npr. ureje, kreatinina). Osim toga, zapazio je nestanak ili ublažavanje simptoma bolesti te produljenje života. Nakon toga dolazi do razvoja i poboljšanja aparata za dijalizu. Godine 1948. uvode se koprofanske membrane koje se i danas upotrebljavaju. Zanimljivo je da je hemodijaliza na početku trajala 12 sati, dok danas traje 4 sata.

U Hrvatskoj se dijaliza prvo počinje raditi u Rijeci i Zagrebu šezdesetih godina prošlog stoljeća. Radilo se o tzv. akutnoj dijalizi. U Zagrebu je prva dijaliza učinjena u Kliničkom bolničkom centru Rebro 1963. godine. Kronična dijaliza počinje u Rijeci od 1968. U Split dijaliza dolazi 1972., dok se peritonealna dijaliza radila od 1968. godine. Prva transplantacija bubrega izvedena je u Rijeci 30. siječnja 1971.