Kratka povijest dijalize​

Temelji dijalize postavljeni su sredinom 19. stoljeća kad su otkrivena svojstva polupropusne membrane i načela ponašanja tekućina različitih osmolarnosti kroz polupropusnu membranu.

Godine 1913. na kuniću je primijenjena metoda korodijske membrane pri čemu su se iz krvi kunića uspjeli izolirati salicilati. Membrane su lako pucale i to je bio njihov glavni nedostatak. Sedam godina kasnije, 1920., primjenjuje se dijaliza na životinjama, a kao membrana služe crijeva raznih životinja. Nedugo nakon toga, 1923. godine, prvi put se eksperimentira s peritoneumom (potrbušnicom) na psima s odstranjenim bubrezima.

Godine 1930. uvode se celofanske membrane koje su vrlo otporne na tlak, a pore su im vrlo slične organskim porama. Tri godine kasnije, 1933., uvodi se heparin kao antikoagulans. Do tada su se kao tvari protiv zgrušavanja krvi koristili ekstrakti nekih zmijskih otrova. 1943. godine nizozemski liječnik Wilhelm Kolff, još za vrijeme okupacije u malom gradu Kempenu, izvodi prvu hemodijalizu i to na 10 bolesnika.

U svih je bolesnika zapazio smanjenje razine raspadnih produkata dušika (ureja, kreatinin). Osim toga, zapazio je nestanak ili ublažavanje simptoma bolesti te produljenje života. Nakon toga dolazi do razvoja i poboljšanja aparata za dijalizu. Od 1948. godine uvode se koprofanske membrane koje se i danas upotrebljavaju.

Zanimljivo je da je hemodijaliza u to vijeme trajala 12 sati, dok danas traje 4 sata.

U Hrvatskoj se dijaliza prvo počinje primjenjivati u Rijeci i Zagrebu šezdesetih godina prošlog stoljeća. Radilo se o tzv. akutnoj dijalizi. U Zagrebu je prva dijaliza učinjena u Kliničkom bolničkom centru Rebro 1963. godine.

Kronična dijaliza počinje u Rijeci od 1968. U Split dijaliza dolazi 1972., dok se peritonealna dijaliza radila od 1968. godine.

Prva transplantacija bubrega izvedena je u Rijeci 30. siječnja 1971.